1. Diferencirana škola priznaje razlike između muškaraca i žena.

Diferencirane škole predstavljaju pedagošku opciju koja prepoznaje razliku između muškarca i žene. Muškarac i žena imaju isto dostojanstvo i jednaka prava, ali se razlikuju u osobitostima koje utječu na njihovu osobnost i ponašanje. Stoga, obrazovni model diferenciranih škola nudi specifičnu pažnju prema karakteristikama vlastitim pojedinom spolu.
Dječaci i djevojčice se razlikuju u tempu psihofizičkog razvoja, načinu učenja, obradi emocija, motivaciji i interesima, što diferencirane škole mogu lakše poštivati pri određivanju strategije obrazovanja i učenja koje najbolje odgovara pojedinom učeniku.

Ključ uspjeha diferenciranih škola je upravo ravnoteža u priznavanju razlika između djevojčica i dječaka te omogućavanju jednakosti u mogućnostima.

Djevojčice biološki i psihički sazrijevaju prije dječaka, obično su mirnije, discipliniranije i urednije, dok dječacima treba više truda da se prilagode tradicionalnom načinu ponašanja u razredu. Posljedično, dječaci postižu lošiji uspjeh u školi ako ih uspoređujemo sa djevojčicama.

Obrazovni sustav u kojem postoje i uobičajene mješovite i diferencirane škole uspješniji je jer će bolje zadovoljiti potrebu svake obitelj.

2. Razlike između dječaka i djevojčica nisu samo tjelesne.

Rezultati PISA projekta – međunarodno ocjenjivanje učenika u dobi od 15 godina u čitanju, matematici  i znanosti koje se provodi svake tri godine u zemljama OCDE-a (Organizacija za suradnju i ekonomski razvoj) pokazuju važne razlike između dječaka i djevojčica u svim zemljama te u svim područjima (PISA 2012, str. 104-108). Zašto je tome tako? Ne postoji jednoglasan odgovor.

Ali je činjenica da su razlike između dječaka i djevojčica unutar nekih zemalja vrlo velike.

Zadnji podaci PISA-e pokazuju da je jaz između dječaka i djevojčica u porastu, odnosno, da se razlika među njima tijekom godina nije smanjila, već je, naprotiv, povećana u svim predmetima. U gotovo 99% slučajeva ti su podaci praćeni u mješovitim školama iz čega se, s velikom vjerojatnošću, može zaključiti da obrazovanje u cjelini, a posebno mješovito obrazovanje, ne pruža zadovoljavajuće rezultate u borbi protiv nejednakosti između muškaraca i žena.

3. Školski neuspjeh i nezaposlenost uzrokuju društvene probleme.

Problem socijalizacije je obično prva primjedba koju mnogi suprotstavljaju dobrim akademskim rezultatima diferenciranog obrazovanja: kažu da je današnje društvo miješano, otvoreno, uključujuće, raznoliko, upotpunjujuće… i sve bi to trebalo značiti više od “malih” akademskih prednosti. Tvrdi se, ukratko, da je druženje važnije od ocjena. Ipak, mnogi roditelji odgovaraju da akademska prednost za njih nije tako nevažna, jer su svjesni  da je dobro školsko obrazovanje koje će njihovoj djeci pomoći postići dobar posao i naći svoje mjesto u društvu, najbolje sredstvo socijalizacije.

Nezaposlenost mladih je usko povezana s nedostatkom stručne kvalifikacije, te uzrokuje niz osobnih i društvenih problema, te je, nažalost, dokazan izravan odnos između školskog neuspjeha, nezaposlenosti mladih i lošeg društva. Stoga, mnogi roditelji smatraju kako je za budući društveni položaj najvažnije znanje stečeno u školi jer ono vodi do dobrog zaposlenja.

Po tom pitanju, potrebno je reći da je školski neuspjeh jedna od pojava koja najviše uvećava “društvenu podjelu”. Prilično je obeshrabrujuće vidjeti kako je školski neuspjeh značajno veći u nerazvijenijim okruženjima, gdje su, uz to, i spolne razlike puno naglašenije. Prema istraživanjima koje je objavila Fundación Alternativas 2006. godine,  72,5% djece španjolskih radnika prekida školovanje nakon obaveznog srednjoškolskog obrazovanja.

4. Ne postoje istraživanja koja bi potvrdila „problem socijalizacije“ u diferenciranim školama.

Malo je istraživanja koja objektivno podržavaju tvrdnju da su diferencirane obrazovne ustanove lošije za socijalizaciju od mješovitih. Zapravo, upravo je suprotno slučaj.
Diferencirane  škole su mogle biti  problematične u pitanju socijalizacije dječaka i djevojčica u vrijeme kada je u samom društvu bila očita podjela između muškaraca i žena, kada je žena još uvijek bila rijetko prisutna u radnom, političkom i društvenom svijetu. Danas situacija više nije takva.

Također trebamo imati na umu da vrijeme koje učenici provode u školi čini samo 15% njihovog vremena unutar godine dana (od prilike 1200 sati nastave naprema  8760 sati u godini dana). Ako se oduzme vrijeme dok spavaju, školi ne posvećuju više od 25% svog radnog vremena, tako da ostaje dosta vremena za suživot sa suprotnim spolom u obitelji, među prijateljima i općenito u ostalim aktivnostima.

Iskustvo diferenciranih škola dokazuje da njihovi učenici nemaju problema sa socijalizacijom, a najbolji način da se to provjeri je promatrati druženje dječaka i djevojčica koji izlaze iz tih škola.

Ovako to vidi, na primjer, Dominique Schnapper, voditelj Odjela za Istraživanje na Ecole des Hautes Etudes na Sciences Sociales iz Pariza i počasni član Ustavnog vijeća Francuske:

“Šezdesetih godina, mješovito obrazovanje je imalo kao ideološki cilj borbu protiv nejednakosti među spolovima, isto kao što su škole, osnovane u to vrijeme, imale cilj boriti se protiv socijalnih nejednakosti. Danas se utvrdilo da nije dovoljno okupiti dječake i djevojčice da bi riješili probleme u odnosu između dva spola. Pritisak demokracije čini nepojmljivim osvrt natrag, ali mi nije šokantna izjava da postoji potreba odvojene nastave u školi. Nije svaka razlika, kao takva, diskriminirajuća!” (Aceprensa, 10-09-2003).

5. Diferencirane škole ne dovode do problema u odnosu s drugim spolom.

Danas mladi ljudi imaju mnogo problema, možda više nego prije, jer žive u društvu koje ih, na neki način, ranjava, ali smatram da je jedan od najvećih problema nedostatak povjerenja prema drugom spolu. Ono što u svakom slučaju nedostaje je više poštovanja prema ženi, i vjerujem da što se manje susreću nastaje veće međusobno poštovanje. To je moje iskustvo. O tome nisam našao mnogo istraživanja ali sam siguran da diferencirane škole uče muške učenike o poštivanju žene puno više nego u prosjeku ostatak društva.
Kao što stara izreka upozorava da “nije dobro staviti sva jaja u istu košaru” također je dobro da naši ciljevi budu podijeljenu na nekoliko scenarija: posao, obitelj, slobodno vrijeme i prijatelji, osobne sklonosti i društvene aktivnosti, itd., tako da ako imamo problem u jednom od tih područja, možemo ostati uravnoteženi jer imamo ostala područja koja nam i dalje pružaju zadovoljstvo.

Naprotiv, ako se koncentriramo previše na samo jedno područje, u koje utrošimo svu snagu, ako dođe do krize lakše je da sve padne u vodu. Ova temeljna teorija emocionalne ravnoteže i sreće kod odraslih, može se primijeniti na adolescente i na školu.

U mješovitim školama, normalno je da mladi u školi imaju prijatelje i svog partnera, tako da imaju jedan jedini ili glavni scenarij iskustva. Kad prekinu s partnerom (što nije rijetkost u ovoj dobi) učinak može biti traumatičan, jer će se pogođeni i dalje viđati svaki dan, htjeli oni to ili ne. Osim toga, ti raskidi osobu koja je napuštena od partnera često učine žrtvom što ima kao posljedicu nepovoljnu reakciju cijele grupe prijatelja protiv osobe koja je odlučila okončati vezu. To dovodi do neugodnih situacija koje idu sve do bullying-a, odnosno, školskog nasilja među vršnjacima, verbalnog ili materijalnog, fizičkog ili psihičkog obračuna, koji ide od zanemarivanja kolege kao da ne postoji, do razbijanja ili skrivanja osobnih stvari, zadirkivanja, davanja nadimaka, prijetnji, i u radikalnijim manifestacijama, čak može doći do poticanja na udarce ili batine. (Daniel J. Flannery, “School Violence Risk. Preventive intervention and policy”, 1997).

S druge strane, djeca koja idu u jednospolne škole, razlikuju ulog koji polažu u svoja prijateljstva od ljubavi. U školi imaju prijatelje, a van škole imaju momka ili djevojku. Dakle, problemi koje podrazumijeva svaki sentimentalni prekid ostaju van škole, a u školi nalaze privatno i sigurno tlo, van dohvata romantičnih trauma koje su tako česte kod mladih.

Prijevod: Matilda Žderić Senta
Gornji tekst je prilagodba teksta iz knjige  Aguiló, Alfonso; Educación diferenciada: 50 respuestas para un debate, uz dopuštenje autora.